Blagonaklon je naš grad. Prema svemu. Svjedočio sam jednom izrazu nestrpljenja ili čega već. U odnosu na onih stotine izraza ljubavi - nevjerovatno. Vjerovatno. Kad bi se mogao uključiti nekakv aparat koji mjeri ljubav Grada odnosno njegovih stanovnika prema uličnim, beskućnicima, kontejnerskim, nekakvim nikakvim, nesteriliziranim, uhićenih dragovoljnom rukom pa steriliziranim, crnim, bijelim, žutim, plavim nikad, mačkama, dakle, kad bi postojao takav aparat koji mjeri ljubav takve vrsti vjerujem da bi izmjerio najveću ljubav i pozornost baš u Splitu. Prema mačkama možda zato što nemamo pasa lutalica i beskućnika kao što imamo mačaka. Prema psima, zato što nemamo toliko ždralova ili pingvina, medvjeda ili žirafa, pasanaca ili lavova, kao kućnih ljubimaca. Ljubav je lijepa. Lijepo je voljeti. I kućne ljubimce.
SPLITSKE MAČKE ULIČARKE (uz jednu, možda dvi, tri, četiri, pet, šest iznimki)
Nisu bezimene već stoimene. Zovemo ih kako hoćemo. Bitno je da ih zovemo. I da one dođu. A češće dođu. Prepoznaju ljubav i volju. Nepovjerenje ipak ne izgube. Zalogaj će uzeti s rezervom. U genima im je takvo što. Veljačom ih baš i ne volimo. Koncerte im. A opet, jedva čekamo da se omace. Mačiće obožavamo. Prepuni nježnosti i podrške novom životu. Bar 99,999999 posto nas. Ljudi. A ima i onih drugih. 0,000001 posto. Vjerujem.
Čistunice. Ritual, obred, moranje, užitak, nasljedstvo, nije bitno što je i kako ga nazvati bitno je da je tu. Svakojutarnje umivanje. Čistoća dlake. Izlazak u grad. Na ulicu. Šminkanje. Zrcalo? Ne treba. Odraz u očima mačka dovoljan je. Ako si mačka. A ako si mačak ... onda ... možeš i preskočiti dnevno. Valja se nakostrušiti, napuhati, frktati, hodati. Valja pokazati se nadmoćnim i moćnim. Veljača je. Vrijeme parenja.