Baš nije lipo nać se u nevrime. Nisu uvjeti, okolnosti, kiša počela, gužva je, kakofonija, vreva Grada, mala dica, prva kava ... Nevrime. Za "blogirat" pasa. I imatelja. U dva dana dva takva slučaja. Isto ću i ubilužit.
MARNI, posavski gonič
youtube.com/watch?v=GMA8Qj1-Gwk
Marnija sam ima čast upoznat na neobičnu mistu. Salon Galić - konceptualna izložba Jasminke Končić. Rukovali smo se kurtoazno, razminili par riči, kurtoazno, onda se on počeja ponašat. Ka ono, do izložbe mi, do Jasminkinih fotografija a ne do tvoji. Aj bog iz života mog! Oša sam.
Posavski gonič pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u Đakovačkoj biskupiji. Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2 Srednji goniči, s radnim ispitom. Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno živ da ne bude previse trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom. Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru. Kako služi za lov kao gonič, ne smije biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do 58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena. Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene. Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu, na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom. Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard mu je priznat 1955 (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003. godine. Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.
youtube.com/watch?v=L-mkQY6QTk8
ŠPIRO, mješanac
Špiro je taman iša iz spize. Trevili se na Matejuški. Matejušci? Matejuški. Da ajde. Ka ono, pozirati će mi malo, dva-tri dana. Taman da oće, taman se počeja namištat kiša. Android je ne voli, pa smo utekli. Trevićemo se dera san se u trku bižeć kiši. Špiro: "Je! Je! Tako mi i ona kučka Mirova obećavala. Nigdi je do danas! Je! Je! Aj Bog iz života mog!"
