ŠVRĆO, POLI I LU IZVELI LUCIJU

linkovi:

youtube.com/watch?v=vm326IZUG5s

youtube.com/watch?v=3Y65czysXbo

youtube.com/watch?v=COIOSe8MiN8

youtube.com/watch?v=LCMXCITeUQw

Koliko u stvari znamo o zabranama, dozvolama, preporukama, dužnostima, obvezama, pravilima, zakonima, dopunama zakona, uredbama ...  primjera radi, ja osobno vrlo malo. Nisam imatelj kućnog ljubimca nažalost, ali vjerujem da ću ga ubrzo imati. Psa, naravno. Dakle, dok ga ne budem imao (udomio) voditi ću se nekom svojom logikom, kako prolaznika i promatrača, tako ipak i blogera koji "blogirajući" pse puno toga i sazna od sretnih im imatelja. Gornja zabrana koju sam zatekao u parku kotara Bol me začudila. Zar je potrebito ikome naglašavati da kućnim ljubimcima pogotovo psima nije mjesto na dječjem igralištu. Nažalost, po meni je. Potrebno je. Dječje igralište služi dječjoj igri a među djecom može biti i alergičnih na pasju dlaku i onih koji se boje psa (ili čiji se roditelji boje psa) i onih koji mrze pse (iz njima znanih ili neznanih razloga nebitno). Donji znak/naljepnica istaknut na vratima OTP banke malo me iznenadio. Zar svakoj banci nije u interesu imati što više klijenata. Ovako, zabranjujući pristup klijentima koji imaju psa, baš trebaju u banku a nemaju ga kome tih 15ak minuta dati na čuvanje - gube klijente. Moj prijedlog, koji mi upravo pade (6.23 h) na pamet: zbog "onih drugih" (kojih je po procjeni banke više) a kojima bi psi smetali u bančinim poslovnim prostorima ostaviti zabranu ulasku psa s imateljem ali imatelju omogućiti bezbrižan boravak u banci i obavljanje mu potrebnih transakcija na način da se u zid ugrade - s obje strane vrata, za dva psa istovremeno, a dovoljno udaljeno da ne bi bilo "tko kome majku?" ugraditi sponu za sigurnosno kopčanje psećih uzica. Dobar prijedlog? Prošao? Ništa novo? Izmišljam toplu vodu?

Zar smo stvarno takvi da nam treba istaknuti da u dvorište dječjeg vrtića ne smijemo uvoditi pse. Izgleda da jesmo. Ili je možda takav zakon pa je takav znak, po zakonu, potrebno istaći. Izgoogleirat ćemo. Donji znak me ipak iznenadio. Na zapuštenom školskom igralištu i zapuštenom školskom okolišu nije dozvoljeno istrčavati pse (ima lipih kvadrata za takvo što), igrati se s njima i ... ja bih ukinio tu zabranu a, zbog mogućnosti ometanja nastave lavežom ili povicima imatelja, odredio vrijeme zabrane - sukladno vremenu odvijanja nastave. Ostalo vrijeme prepustiti taj (kvadratima) prekrasan prostor psima i njihovim imateljima.

Danas sam lude blogerske sreće. Prije dvije godine upoznao sam gospođu koja je udomila četiri psa. Sreli smo se u šetnji kraj Poljudske lipotice a nadam se da ćemo i opet. Do tada, kao nagradu mi za sve trude, upoznajem prekrasnu osobu. Zove se Lucija, volonterka je, članica udruge "Sehaliah" i udomiteljica Švrći, slijepom i gluhom, 15godišnjem psu, Lu i Poli. Gornji linkovi naših YouTube video uradak puno više će vam reći o Luciji i psima, nego što bih ja to napisao da pišem slijedećih sedamnaest dana. Pogledajte.

Švrćo, udomljen, slijep, gluh, 15 godina

vođa čopora Lu i plaha Poli

Ležernost u ophođenju s psima, samouvjerenost tako "neženska", očigledna ljubav vidljiva i iz zrakoplova koji nam nadlijeću glave, svakodnevnica tako različita i stavovi, zreli i podložni preispitivanjima = Lucija. 
Određen sarkazam čuh iako ga po meni nezaslužuje. Da je više ovakvih neću reć jer sam siguran da ih ima i nadam ih se upoznati. Split je ovo. Vrvi njima. Garant.

Poli obožava uzeti kamen, baciti ga u zrak ispred sebe i onda se "svađati s njime" lajući nanj ka ono: "Nisi pa di san tila. Oš da te razbijen! Oš da te u žalo pritvorin, sataren, potaracan? Oš? Aj provaj još jednom ...." i onda opet, uzme ga, baci u zrak i ka viče nanj. A kamen? Kamen gušta. Smije joj se. Zafrkaje je. Čak joj poneki zablišći u oči odrebativajući sunce koje ka pravo prolitno tušira mnoštvom zraka svojih sve na sunčanoj strani ulice. One u ladu još se nije domislilo kako će. Bogfala. Na suncu i na ladu. Praočinjaku i osinu. Opet ja Vitrovu. 

Švrćo je oslipija nesrićom. Kurjožast iša je ponjušiti leglo susjedinih mačića i mama mačka braneći dicu svoju skočila nanj i ... oslipija. Oglušija je s godinama. Ima ih 15. Lipe godine za pasa. Mješanac je što je očito al da je gluv i slip baš i nije. Prati Luciju u korak (ona kaže da je mapira put s čim se slažem ali isto tako mislim da mu je putokaz zvuk njenog stopala do njega) kao da nije ni gluv ni slip. Očekivao sam da će zastati kod skalina, ali ne. Ka da vidi. Kiti gonja! 

I ONDAK JE LU ZAPOVIDILA: "IGRA!" I IGRA JE POČELA:

Nakon točno misectridesetidvadana i par minuta sa sedan sekundi naigrale se i prikinile. Nismo mogli virovat. Lu, vođa čopora, dominantna, fizčki najjača, u igri se prepušta Polinoj ljubavi ka i njoj i igri. Nikad mi nije bilo jasno kako se znaju tako kontrolirano nježno grist. Omakne li im se? Biće i je. Jednon u miljon miljona miljardi puta. Pasi su to.

Poli ka ono da san joj ispriča oni vic o pasu, ženi i četiri policajca. Ne znate taj? Ne znan ni ja, ni Poli, ali mu se isto smijemo. I guštamo ga. Nu nas!

Naigrala se, "nakarala se", našetala se, natrčala se i onda se Poli zamislila. Ka ono ...
"A jesi dosadan. Baš si dosadan ..." ne više plaho nego odrišito. Već me upoznala. Zna me udušu. Zna kakvi i od kuda i kamo vitrovi pušu. Zna di se pršuti šušu. 
Šta ću. Podvija san repicu i oša. Digod.